Da li je glupost neuništiva, da li su tu bili samo zbog para, o solidarnosti sa bogatima, o sablasnoj prostoriji za vežbanje u okviru gradske ludnice, da li je reč o starim pizdama ili o majstorima s mora, o ceni ponosa, o ljudima koji više ne postoje…


Piše: Nebojša Cvetković


 

Nakon “Izgužvanih misli” Branka Golubovića, frontmena šabačkih Goblina, Dallas records obradovao je ljubitelje pisane reči još jednom rok autobiografijom – “Životom sa idi(j)otima” iz pera Nenada Marjanovića, mnogo poznatijeg kao Dr Frica, basiste legendarnih KUD Idijota iz Pule.

Pulske legende

O nastanku grupe KUD Idijoti govori se svašta, ali najtačnija je ona priča kada je Broj Jedan došao kod Saleta i rekao mu: Slušaj sinko, ja sam odveć star za te stvari, ali ako hoćeš moj savet, nemoj ni slučajno uzeti Frica za basistu…

Ipak, Sale Veruda, gitarista i osnivač Kud Idijota, nije se obazirao na savet starog prdonje i kada je basista Dr Fric došao u grupu 1985. godine formirana je konačna legendarna postava koju su još činili pevač Tusta i bubnjar Ptica. To je postava koju sam gledao pre rata u Nišu, tokom rata u Skoplju i nakon rata u Novom Sadu, kada su mi sa posvetom, i to na tada zapostavljenom vinilu, poklonili svoj LP „Cjena ponosa“, jedan od dragulja u mojoj muzičkoj kolekciji.

Nenad Marjanović – Dr Fric

A, pre njihovog nastupa u klubu na Medicinskom fakultetu u Nišu, kad smo zajedno cugali i pričali o Puli, u kojoj sam samo par godina ranije služio vojsku sa pokojnim Tustom, pominjali smo i dve legende tog grada, Serđa Blažića i Matu Parlova u čijem kafiću sam bio redovni abonent. Nakon koncerta sam ih pijanom (sic) upornošću ubeđivao da su veliki bend pred kojim je karijera.

Ljudi kao ja više ne postoje…

I nedugo potom, svojim jasnim antifašističkim uverenjima i alanfordovskim imidžom, postali su treća urbana pulska legenda, univerzalno omiljeni i voljeni od Vardara do Triglava, pre svega kod mlade intelektualne publike, od koje je puno njih izraslo u afirmisane pisce, filmske i pozorišne stvaraoce, kojima su u formartivnim godinama KUD Idijoti bili oaza slobode.

Njihov beskompromisan i jasan sindikalan i antiratni stav koji su javno iznosili otvarao je vrata na koja su kucali, ali i zatvarao mnoga na koja su naletali kroz život u tim mučnim 90-im.

Ljudi kao ja došli su iz stripova
Ja nisam ničiji heroj, ničija budala
Ja sam samo običan, mali čovijek
A ljudi kao ja više ne postoje

“Ljudi kao ja”

Međunarodni incident

Ipak, o tome da li je glupost neuništiva, da li su tu bili samo zbog para, o solidarnosti sa bogatima, o sablasnoj prostoriji za vežbanje u okviru gradske ludnice, o pionirskim koracima nezavisnog izdavaštva, o međunarodnom incidentu koji su izazvali u Italiji izvođenjem levičarske himne Bandiera rossa, o tome da li je bolje izdati ploču ili prijatelja, da li je reč o starim pizdama ili o majstorima s mora, o ceni ponosa, o ljudima koji više ne postoje… i o mnogo čemu još odgovore ćete morati sami da potražite – pa i među redovima knjige “Život sa idi(j)otima”.

Jer, kao što reče narodni mudrac: “Pametnima ne treba ništa objašnjavati, glupani ionako neće ništa shvatiti”.

MALA SKUPINA LUZERA

Nama su svi ostali svjetovi i svi ostali svjetonazori bili nepoznanica, svoj smo svijet gradili na osnovi naše publike, duboko uvjereni da cijelo društvo razmišlja kao ona gomilica koja je skakala ispred nas i kojima su pojave poput stvaranja kulta ličnosti komične kao i nama.

Naš svijet nikada nije dozvoljavao primisao da smo marginalna pojava, mala skupina luzera koja vjeruje u ljudsku dobrotu, koja ne dijeli (ma koliko god to danas patetično zvučalo) ljude po naciji i vjeri.

Većina nas niti danas nije shvatila tko je niti što je, ostali smo bez bilo kojeg identiteta osim onoga da smo manjina, u svemu i to na većini teritorija bivše države.

Svirali smo i putovali, uvjeravali sve oko sebe da nema mržnje, da nigdje niti na jednom koraku nismo osjetili mržnju. Imali smo ‘misiju’ u Puli i Istri objašnjavati ljudima da je taj Slobodan Milošević lik čije slike po Srbiji kače, vješaju, ističu po izlozima i autobusima zapravo predstavnik starih političkih struktura koje ne žele višestranačje.

Vrlo smo brzo shvatili da sve više autobusa i sve više kamiona osim putnika i roba ‘razvaža’ Slobinu sliku, da se uz Rock, Start, Praktičnu ženu, Ven, As i Arenu s kioska sve više smiješi ‘voždov’ lik. Iako se na našim koncertima nije osjećala nikakva napetost, bilo je jasno da se ‘tamo daleko’ nešto kuha.

Nama je to stvarno bilo daleko jer smo i dalje bili okruženi ljudima koji su činili našu demokraciju, našu želju za višestranačjem, našu želju za totalnom slobodom, našu želju za napretkom.

Nitko od tih ljudi koji su kasnije usmjerili naše živote nije imao potrebu zalaziti na mjesta na kojima smo svirali mi, Partibrejkersi, Disciplina kičme, Ekatarina Velika i ostali bendovi te generacije. Nismo se s takvim ljudima sretali nigdje osim možda na benzinskim pumpama, autobusnim kolodvorima gdje su parkirali vozila pa smo bili uvjereni kako oni obitavaju isključivo na takvim mjestima.

Odlomak iz knjige Život sa idi(j)otima